O autorici

Ploviti se mora

Sloboda u tematskom odabiru, metodama i tehnikama rada te stilskom izrazu umjetnička je putovnica Aleksandre Rotar. 

Da bi se upoznao njezin raznovrstan likovni vokabular dovoljno je ući u njezin atelijer: slike, skulpture, reljefi, mape crteža, plastično-slikarske kreacije, jednostavno, brojne alternative koje se međusobno isključuju, opus koji se ne može determinirati ni stilskim ni tematskim odrednicama. Radi li se ovdje o sustavnim potragama za individualnim izrazom, za osobnom dionicom na pluralističkoj likovnoj sceni ili su korijeni ovih raznosmjernih kadenci u osebujnoj autoričinoj individualnosti? Odgovor je u ovom potonjem. 

Naime, Aleksandrinoj artističkoj prirodi svojstvena je težnja ka "bijegu" iz određenog koncepta, odmaku od iznenađenog i upotrijebljenog ideogramskog sustava. Ove kontinuirane "potrage" dijelom su savjetodavne i time što upravljačke silnice najvećeg broja kreativnih izričaja izviru iz njezina nutarnjeg svijeta. Pored toga, u ovim samoiskazivanjima trenutnih raspoloženja i duševnih stanja, Aleksandra se nije opredijelila za jednu paradigmu koju će razgrađivati, nadograđivati, varirati, već se diktatom svoje prirode, kojoj nije imanentna duža zaokupljenost jednim problemskim krugom, opredijelila za neprekidno kretanje i istraživanje. Otuda obrati, široki repertoar sadržaja i pomanjkanje stilističke dosljednosti, autonomnost sekvenci, inkompatibilnost radova, polarizacija u raznim smjerovima. Ipak ovim se kompleksnim opusom podvlači nekoliko poveznica vidnih u brzini rada, spontanosti, žestini i neposrednosti izraza, neopterećenosti, manualnom perfekcijom koji ponekad daju dojam skice više nego li završene likovne definicije. 

Aleksandrini psihološki profili najizravnije se iskazuju u ciklusu (auto) portreta - lica - iznjedrenih introspektivnim pogledima u osobne nutarnje jave. Sintetičkim gotovo elementarnim oblikovanjem nadilazi opisivanje izvanjskog, fizičkog izgleda. Glave uzdignute na dugačkim vratovima svedene su na osnovne obrise s tek nekoliko sitnih pojedinosti koje im daju figurativnu čitljivost, a načinom izvedbe - snažnim, instinktivnim kistopisom u gotovo intuitivnim slikarskim razmasima, u njima je eksteritorizirala najosornije nutarnje razapetosti. 

Ovim svojevrsnim slikarskim katarzama, koristeći se i "govorom boja" Aleksandra je ispisala intiman, povjerljiv dnevnik mijena svojih raspoloženja, strasti i napetosti.
Sličnim likovnim promišljanjem realizirani su i radovi na temu pejsaša - atelijerski zapisi koji više reflektiraju doživljaj nego što narativno reproduciraju vanjsku pojavnost prirode. Prvotni krajolici iz ovog ciklusa oblikovani su jednostavnim sredstvima, sadržajno ih određuje "univerzalan" biljni oblik definiran osnovnim, do krajnosti pojednostavljenim strukturalnim elementima motiva. Plastičnost primarnih formi biljaka naglašavaju i plohe čistih boja koje kontrapunktiraju neodređenim, dinamičnijim i koloristički definiranim podlogama. U tom jednostavnom scenariju atmosfera određuje ritam asocijativnih formi, bljeskovi nemirne pozadine - podloge te koloristički kontrasti dominantnog lajmotiva i njegova "miljea". 

Daljim razvojem pejsašnog motiva Aleksandra napušta plakatnu fakturu širokih ploha i intenzivnog registra te centrifugalnim vibracijama rastvara zatvorene, sabijene oblike, pravilan ritam "čistih" formi zamjenjuje linijskim konfrontacijama čime značajno dinamizira kompozicije i napušta njihovo strukturiranje u dva odvojena plana: obličja biljaka i njihovih pozadina. Novim formulacijama pejsašnih zapisa, postupno, biljke transfiguira u linijsku arabesku, pri čemu potez kista postaje sve brži, najobuzdaniji kao da se ostvaruje u jednom naletu postižući u izrazu i u izvedbi dojam iskrenog impulzivnog doživljaja. Iz tla izbijaju buseni, tanahno cvijeće u kovitlacu se rasprostire prostorom, travke izrastaju iz rubnih raspuklina kojima se ne može odrediti topografija, stepeničasto uzdignute vodene površine zarubljuje bilje … 

Vrtložito pulsiranje prebire prvi plan slike - zemlja iz koje se širi, uzmahom prema gore, treperavo gibanje kružnih i spiraloidnih oblika i koje se potpuno stišava u gornjem dijelu, ostavljajući taj dio prostora pretežito praznim. Pejsašne su to sugestije ostvarene lapidarnim, "gestualnim" rukopisom i kontrastom tamnog (crnog) i svijetlog - crvenkasto smeđog (tona zemlje) ili žutog (znamena sunca). Udvajanjem ritmova, eliminacijom narativnih detalja, dvodimenzionalnim koloritom i brzinom izvedbe ostvarena je ugođajnost prozračnosti prostora.

Drugo, sumornije ozračje reflektiraju radovi slojevitije ikonografije; crno obojene podloge presijecaju ili odrubljuju, u horizontalnoj ili okomitoj položenosti, svijetli rezonantni oblici - likovne metamorfoze ozelenjenih livada, bjeline neba, titraja svjetla. Ovim znakovljem mikrosvijeta, definiranog osnovnim likovnim sredstvima: plohom, potezom i bojom, otkriva se tajanstvena, skrivena bit isječka realnog svijeta, a intonacijom prikaza vjerojatno, i emotivni potresi autorice. 

Kao i dosadašnji, i ovaj posljednji ciklus radova (realiziran u 2001. godini) otkriva Aleksandrin umjetnički kredo u kojem je apostrofirana primarna poticaja. Odrednica, poradi koje će, zasigurno, i u novim etapama svoga umjetničkog itinirera realizirati i tematski i stilski drugačije, ali uvijek iskrene, likovne iskaze. Aleksandra Ploviti mora, istraživati i slobodno ploviti na vodama svojih stvaralačkih impulsa.


povjesničarka umjetnosti, Marija Ivetić, 
viši kustos i savjetnica u Muzeju Grada Pazina, Pazin, Hrvatska
(iz kataloga samostalne izložbe "Ploviti se mora")